Datum: 01.06.2009 20:40
Autor: Željko Ivanković
Kad je Dostojevski pisao svoj roman pod naslovom "Zločin i kazna" ni u najfantastičnijim literarnim fantazmagorijama nije mogao zamisliti da bi zločin, savjest i ustaljeni moralni kodeks mogli biti toliko udaljeni tako trivijalnim detaljem koji se zove nacija i nacionalno. Koliko god bio široka, prostrana slavenska duša (jedan u nizu patetičnih, lažnih stereotipa!), ono čime se hvalimo u odnosu na druge narode, nije mogao u zločin ukalkulirati izvanzakonsku i izvanetičku sankciju za težak prekršaj ljudskih i božanskih zakona, za zlo-djelo, zlo-čin...
A riječ je, podsjećamo bez imalo zlobe, o sredinama, kulturama, narodima, kolektivitetima... koji se hvale kršćanskom vjerom, civilizacijom i kulturom: pravoslavljem, katoličanstvom ili, pak, islamom i robovskom odanošću Alahu. A svaki put kad to izgovaraju ispovijedajući svoje primarne identitarne značajke, unose u to kompleks više vrijednosti, tobožnji osjećaj superiornosti nad onim drugim kolektivitetom.
Laž, pusta laž, licemjerje i apsolutna nevjera! Pa, posljednji ateist, kojeg su svi spremni optužiti kao zadnju hulju ovoga svijeta, jer tobože ne priznaje ni Boga ni Božje zakone, pokazao je zadnjih desetljeća da ima više armature u kralješnici i u svom "ateističkom" moralu. O čemu ja to - pitate se. Evo!
Siromašni student Raskoljnikov, opsjednut velikim idejama o sebi, misli da mu je dopušteno prekoračiti i granice morala i zakona u svom velikom poslanju. Kad se ispostavi da je samo zločinac, opsjednut manijama i kompleksima, kad se nađe pred zakonom, kaje se. I svima je to normalno. A "samo" je "običnu" babu ubio?! Naši Raskoljnikovi, unatoč tome što će u svom vjerničkom licemjerju docirati kako je onaj tko ubije samo jednog čovjeka ubio cijeli svijet ili kako su naši ciljevi standardi suvremenog civiliziranog svijeta, čim se nađu pred svjetskom pravdom ili njezinom najavom, a da i ne govorimo o domaćim zakonima i sudovima, odmah potegnuti priču o svojoj nacionalnoj pripadnosti, o ideologiji kojoj pripadaju, sjetit će se opravdanja koja su koristili u školi kako ih mrzi učiteljica ili razrednik, kako je "ceo svet protiv njih", sjetit će se mrskoga Broza i njegova opravdanja kako "priznaje samo sud svoje partije", ponavljat će kako su oni heroji koji su branili svoj narod... Stotinu opravdanja, ali nigdje one raskoljnikovske savjesti... Ako hoćete - i etike! Ili ipak...!?
Da, izgleda da i domaći Raskoljnikovi imaju pomalo savjesti pa svoju krivicu priznaju. Priznaju? - čudite se. Da, premda bi se i oni čudili da ovo pročitaju. Sudovima to, nažalost, nije dostatan dokaz, ali jest dokaz o samosvijesti o zlo-činu i makar malom "radu savjesti"! No, bit će da oni ipak nisu dovoljno logički obrazovani, jer da jesu ne bi bili to što jesu ili to barem ne bi bili na način na kakav jesu. Da, oni ne znaju da su krivicu priznali i ne znaju da se krivica može priznati i implicite. Pitanje je znaju li uopće i što znači "implicite"?! Kako "implicite"?
Jednostavno, možda im nijedan sud nikada neće imati priliku ni dokazivati krivnju, a kamoli presuditi krivicu, ali znam nekolicinu koja je već, svejedno sudi li im se, predstoji li im suđenje ili su daleko od bilo kojeg suda i zakona, priznala svoju krivnju. Dovoljno za moralnu osudu, ako je to ikome satisfakcija! Evo ih nekoliko. Jedan se od njih uporno upire dokazati kako ima dogovor s Holbrookeom. Zakon kaže da ratni zločin ne zastarijeva. On je, dakle, svjestan svojih zločina, ali se poziva na dogovor da ga nitko neće progoniti. Dakle, kriv sam, ali obećali ste mi da neću biti gonjen. Drugi, opet, kaže: imam imunitet. Dakle, jesam, sve što kažete, učinio, ali imam imunitet. Treći kaže, nije sud nadležan i tako svima dade do znanja: jesam, sve to sam učinio, ali vi niste nadležni. Četvrti kaže, ali taj je predmet već zastario. Da, njegov je tužitelj to sakrio, on je to učinio, ali zaboga to je zastarjelo. Peti kaže: ja nisam za zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine i time sve o sebi kaže. Šesti kaže: to je upereno protiv moga naroda i time kaže ja jesam to uradio, ali ako mene dirate, udarate na moj narod... Sedmi kaže: ja jesam ubio deset ljudi, ali ne može učiniti zločin onaj tko se brani... I tako dalje, i tako u nedogled... A onda se još sav vjernički narod, pa i onaj najneviniji, te sav vjerski establišment, koji bi morao biti (i hvali se da jest!) čuvar vjere i zakona, nadigne i brani "svoga" odanog vjernika i još odanijeg "donatora"... A tek naši pisci?! Oni se umjesto s Dostojevskim, ili pokajničkim Raskoljnikovom, solidariziraju sa zlo-činom učinjenim u ime vjere i nacije. Oni znaju da se i zločin i kazna događaju samo kod drugih naroda i vjera, jer naš zlo-čin ne može biti zločin, pa i ne zaslužuje kaznu!
Raskoljnikov se, kod Dostojevskog, raskaje uz bludnicu Sonju Marmeladovu i probuđene savjesti ode okajati svoj zločin. A u našoj društvenoj zbilji i literaturi nema ni Dostojevskih ni Marmeladova... A kurvi i zločinaca...? E, toga ima! Ima, dakako, i pisaca! Hrvatskih, srpskih, bošnjačkih... I fakulteta koji na toj literaturi školuju nove bojovnike svojih vjera, svojih naroda, svojih književnosti, svojih morala, svojih prava i pravde, svojih plagijata, svojih mitova, etike... I tuđih, isključivo tuđih - zločina. Zločina koji zaslužuju najteže kazne... Jer ove što su dobili nisu primjerene svim razmjerima onoga što su "nam učinili"!!!
(nezavisne.com)