Lijepa je ovo zemlja. Meni najdraža. Odbranili smo je, ime nadjeli. Još samo da je napravimo. Za sada, imam u njoj ovdje potok, ondje cvijet. I znam pravila ponašanja.
Recimo, ljekarima obavezno nosim poklon. Ne zaboravljam, moje je zdravlje u mojim rukama! Znam i da nam intelektualci, lezbijke, pederi i drugi slabići ne trebaju jer gradimo jaku državu. U to ime, pristat ćemo na sve što Amerika traži. Nećemo, vallahi, ispod tog minimuma!
Znam i da je potrošnja u BiH velika, ali je grupa koja troši mala. Da su narodne mase opijum za političare. Da su aplauzi kojima ih nagrađujemo gromoglasni i ne može se čuti koliko su govornici glupi. Nadalje, čini mi se da u Bosni žive i najljepše žene na svijetu. Čast izuzecima!
No, ovo nije ono o čemu bih trebalo da pišem. Glad, bijeda, nezaposleni borci, penzije koje kasne! O tome je trebalo da čitate! No, za takvo što u ovom tekstu nema mjesta. Baš kao što za gladne i slične nema mjesta u ovoj državi. Takvima eno trava. Eno žbun.
(oslobodjenje.ba)